Koje su glavne poruke koje smo dobijali tokom odrastanja, kroz filmove, crtaće ili vaspitanje? Porodica će uvek biti tu za nas? Svakoga od nas čeka naš savršen par? Prava ljubav boli i najčešće podrazumeva veliku žrtvu? Skromnost je vrlina? Dobro se uvek dobrim vrati? Suprotnosti se privlače? Pravo pitanje je zapravo u koju od poruka ste poverovali i kako je ona upravljala Vašim životom.

Verovanje u “apsolutne istine”, kao što su pomenute, ali i mnoge druge, može dovesti do toga da se loše osećamo ukoliko se ne uklapamo u zadatu šemu. Ukoliko živimo u disfunkcionalnoj porodici, nemamo dobar odnos sa svojim roditeljima ili braćom i sestrama, skloni smo da pomislimo da je problem zapravo u nama. Skloni smo da verujemo da porodica mora biti tu za nas, da je to mesto gde ćemo dobiti razumevanje, prihvatanje i odobravanje ili bezuslovnu ljubav, jer je su upravo ovo glavne osobine porodica koje vidimo u filmovima. Šta više, ovo su najčešće poruke koje dobijamo od svoje porodice, ali neretko u praksi se ispostavi da je drugačije. U takvim situacijama, pored toga što se osećamo ranjivo i prevareno, od malih nogu imamo tendenciju da objasnimo zbog čega je to tako. Tada počinjemo da konstruišemo teorije o tome kako nismo adekvatni, kako verovatno nismo zaslužili ovakav tretman iz različitih razloga i javlja se osećaj krivice. Da bismo ublažili taj osećaj, pribegavamo različitim mehanizmima odbrane koji nam pomažu da održimo uverenje koje ne smemo da dovedemo u pitanje jer nam je duboko usađeno sa više različitih strana. Ukoliko je porodica protagonista u našoj životnoj priči, onda mora da nešto nije uredu sa nama.

Još jedna od važnih “istina” koja je zaslužna za mnoga razočaranja jeste ta da svako od nas ima svoju srodnu dušu koja čeka da bude pronađena. Toliko smo filmova pogledali koji govore o ljubavi na prvi pogled, o prepoznavanju dve duše ili o savršenom funkcionisanju dvoje zaljubljenih. Pored filmova, ovo je najlakši način da se utešimo nakon prekida odnosa, jer ako nije bilo suđeno, dobro je da se završilo, taman nam otvara priliku da se pojavi onaj pravi ili ona prava. Ukoliko poverujemo u ovu lepu priču, prolazićemo kroz život čekajući da “kliknemo” sa nekim i očekivaćemo da ostanemo “kliknuti” bez mnogo truda i ulaganja. Ponovo, realnost nas uči da u životu stvari malo drugačije funkcionišu. Naravno da postoje ljudi koji lakše funkcionišu zajedno u odnosu na druge, ali to svakako ne znači da ne moraju da se trude da izgrade ili zadrže takav odnos. Očekivanja koja stavljamo pred partnera su često nerealna, osmišljena jednostrano, a što je najveći problem, najčešće nisu ni iskomunicirana, jer “ako me voli, osetiće, znaće šta mi je potrebno”. Ovo je divna podloga za neispunjena očekivanja, razočaranje i nezadovoljstvo koje može biti usmereno prema partneru – jer očigledno nije dovoljno dobar, vezi – jer nije ona prava, ili sebi – jer ne zaslužujem da budem voljen/a.

Ova medalja za prtnerske odnose ima dve strane, jedna, upravo opisana koja se odnosi na to, da ako moram previše da se trudim – to nije to, i druga, direktno suprotna njoj – ukoliko ne moram da se trudim, ukoliko nema žrtve i patnje, onda to definitivno nije to! Neretko u istim filmovima u kojima neko “samo klikne” postoji još jedna važna poruka o pravoj ljubavi i odnosi se na nužnu bol koju prava ljubav sobom nosi. Dakle, samo ukoliko se žrtvujemo zbog nekoga, to će značiti da nam je stvarno stalo. Ukoliko poverujemo u jednu od ovih poruka i tako sebi nametnemo očekivanja, nezadovoljstvo je neminovno, ali ako poverujemo u obe – tu počinje prava žurka. Na taj način osiguravamo da nikad ne budemo srećni, jer kad ide lagano, tu nešto sigurno ne valja, a ako krene po zlu, onda nikad nije ni valjalo.

Šta znači da se suprotnosti privlače? O kojim suprotnostima pričamo? O fundamentalnim razlikama koje se tiču pogleda na život, odnosa prema obavezama i prema ljudima ili životinjama, o tome za koga glasati, o načinu provođenja zajedničkog vremena ili spremnosti na kompromise? Iskreno se nadam da ne pričamo o ovim suprotnostima. Čak i u situaciji da se ovakve suprotnosti privuku, one ne mogu dugo da opstanu u skladnoj zajednici. Sličnosti i deljenje interesovanja su nešto što može osnažiti odnos i učiniti ga dugotrajnim.

Poruke poput onih da je skromnost vrlina i da se dobro uvek dobrim vrati, ustvari nas uče da ne treba da se borimo za sebe i da treba da budemo neprimetni, pa će sve doći na svoje. Razmetljivci nikad ne prolaze dobro u filmovima, za razliku od protagonista koji uvek vode računa o drugima, više nego o sebi. Reality check ponovo nas uči suprotnom, iz situacije u situaciju.

Imajući u vidu do sada razmotreno, stiče se utisak da nas je društvo opremilo svim potrebnim sredstvima da budemo nezadovoljni i unapred nam dalo utehu koje da se držimo, kako bismo bili manje nesrećni jer se trudimo da ispunimo nerealna očekivanja koje nam je ono i nametnulo.

Prava promena počinje kada osvestimo svoje potrebe i svoje zablude i tek tada možemo krenuti na put “osrećivanja”, ukoliko skupimo hrabrosti da to sebi dozvolimo, naravno.

“Quisque eleifend ac magna eu sodales. Sed ullamcorper bibendum lectus sed scelerisque. Quisque non consequat orci. Vivamus eu ex id erat luctus congue ac et libero”